Istaknuta novinarka, a poslednjih deset godina i veoma uspješna na polju književnog stvaranja, Vesna Dedić proteklu godinu upamtiće kao veoma uspešnu i – radnu. Pored autorske TV emisije koja već godinama slovi za kultnu, Vesna Dedić vrijedno radi i na svojim romanima. Najnoviji, pod nazivom „Nikad nisam”, a koji je objavila prošle godine postigao je veliki uspjeh kod čitalaca. O romanu, ali i o praznicima, ljubavi prema Crnoj Gori, Vesna Dedić sa velikom radošću govori za „Dan”.

– Ja sam osoba koja voli svakog dana da nađe razlog nešto da slavi, pa su samim tim i Nova godina i Božić prilika da pokažem koliko volim život i ljude. Smisao praznika je da nas podsjete na ljepotu života jer život je lijep ako imaš zdravlje, ljubav i oko sebe one sa kojima ti je lijepo da podijeliš vrijeme, trpezu i sa sjajem u očima nazdraviš za svako dobro. Najviše sam voljela Nove godine da čekam u Budvi na Trgu, a potom da za Badnje veče i Božić budem kod mame i brata u Podgorici. Mojoj Lenki, koja je jedinica, osjećaj zajedništva i porodica u kojoj je moja snaha rodila petoro djece bio je dragocjen u formiranju njene ličnosti. Nažalost, poslednje tri godine Lenka je na školovanju u inostranstvu i dođe na kratko za Novu godinu, a u vrijeme Božića je već na predavanjima. Nedostaje mi naročito Badnje veče kod mojih. Moj brat je baš danas kada je čuo da

Lenka koja studira u Holandiji i ja opet ne dolazimo za Božić rekao da moramo nekako te Holanđane da prevedemo u pravoslavlje. Ovdje, u Beogradu, u vrijeme praznika smo obje sa svojim prijateljima, ali i koristimo vrijeme da se ispričamo lagano kako preko skajpa ne možemo što zbog njenih što zbog mojih obaveza.

Proteklu, 2019. godinu obilježio je i Vaš roman pod nazivom „Nikad nisam”. Sudeći po bestseler listama i ovom knjigom ste iznova osvojili srca čitalaca svih generacija. Kako je nastao sam roman?

– Prošle godine sam objavila roman „Nikad nisam” i ne samo da je kao i prethodni bio bestseler već je kako mi pišu djelovao terapeutski na djevojke i žene. Željela sam ovim romanom da ubijedim čitateljke da moraju da žive sa osjećajem da je budućnost najljepši dio njihovog života. Pokušala

sam da objasnim zašto ženu, i kada sve ukazuje da je On pogrešan, baš to uzbuđuje? Da li je slabost ili dar kada u njegovom zagrljaju sve što je voljela prije njega postane nevažno? Da li žensko srce smanji za pola broja strast, bolest, bliskost ili drskost? Jedna junakinja pati što je sama,

ali je srećna što je slobodna. Druga svoj život, kao da je tuđi, bezglavo zaljubljena predaje muškarcu kojeg voli. Treća od onog sa kojim dijeli krevet želi da dobije nešto i zauzvrat, a ne samo ljubavnu patnju i obaveze. Čevrta zna da se većina velikih ljubavi pretvori u loše brakove. Zašto su muškarci nježni prema svojim slabostima? Zašto je nekoj ženi ono što ima od partnera sve, a nekoj drugoj ne predstavlja ništa? Da li nam navike ili hrabrost upropaštavaju život?

Profilisani ste kao savremeni srpski pisac koji sopstveno književno utočište pronalazi u današnjem vremenu... Koliko je to teško, teže, koliko lakše ako je lakše u odnosu na one koji teme crpe u istoriji i dalekoj prošlosti?

– Napisala sam jedanaest romana, a dva – „Pola duše” i „Ne gledaj preko ramena” su istorijske melodrame. Obožavam da pišem istorijske melodrame jer fantastično je na bazi istinitih događaja, dnevnika, memoara i tadašnje štampe praviti jedan novi svijet. Ponosna sam što sam u oba romana uspjela da napišem posvetu i Cetinju i Beogradu, i građanskoj Crnoj Gori i građanskoj Srbiji sa početka dvadesetog vijeka. Savremene romane je teže pisati, odgovornije i veći je rizik kada čitateljke čitaju o sebi nego o nekim ljudima iz davnih vremena.

Vaši likovi su tako živi i stvarni. Kako ih gradite, kako ih birate, počastvujete ulogama u Vašim knjigama?

– Ne znam kako gradim likove i priču, ne znam kako sam napisala jedanaest romana, ne znam odakle mi inspiracija niti mi je jasno šta se to dešava u mojoj glavi dok pišem. Znam samo da kada imam bijeli papir pred sobom imam u isto vrijeme pred očima milione čitateljki koje su već od mene nešto pročitale i osjećaj da moram da napišem opet nešto što će voljeti. Lako pišem sa teškom odgovornošću i valjda taj spoj daje rezultate.

Kad se osvrnete unazad, kako vidite svoj književni uzlet i put?

– Ja sam prvi roman „Zauvek u srcu” objavila prije tačno deset godina. Doživjela sam tog ljeta iznenadni uspjeh, ogromne tiraže i ogromnu ljubav čitateljki. Poslije deset godina taj uspjeh je sve veći, a ljubav jača. Ne posmatram taj dio svoje karijere kao neki put, već samo kao

trenutak sreće koji traje već deset godina. Kada bismo pričali o novinarstvu tu bih mogla tačno da vam kažem i kako je karijera tekla, i šta nije valjalo, i šta je bilo i jeste božanstveno lijepo. Pisanje i uspjeh romana, radost susreta sa čitateljkama, činjenica da imam ogromnu popularnost u

cijelom regionu posmatram kao blagoslov poput ljubavi na prvi pogled. Ne znaš kako, ali ste se sreli i lijepo vam je.

Kakvi su Vam književni planovi kako u godini pred nama, tako i onim godinama koje slede?

– Pišem već dvanesti roman i vjerujem da ću ga završiti do ljeta. Trebalo bi malo više da radim na prevodima svojih romana, dramatizacijama za film i TV serije, ali kratak mi je dan. Pravim planove koji su isključivo vezani za ideju da moj život bude ispunjen i radostan, a ove teške (u smislu leba prego pogače) izbjegavam.

Živite i radite u Beogradu, ali, gdje god da ste, Crna Gora je u Vašem srcu

– Bila sam na rođendanskom putovanju sa kćerkom u Tel Avivu i čim smo sletjele rekla sam Lenki da me Tel Aviv podsjeća na Podgoricu. Smijala se. Sjutradan je i ona rekla da je nešto neodoljivo podsjeća na Crnu Goru. Poslije sam shvatila da je ta sličnost samo u mom i njenom osjećaju

bezbrižnosti i spokoja koji imamo na putovanjima daleko od obaveza. Taj osjećaj bezbrižnosti i kod mene i kod nje vezan je za dane i mjesece u Crnoj Gori. Volim ja i u sebi i u mom djetetu taj crnogorski gen koji utiče na emotivnu inteleginciju i potrebu da sve što radiš radiš strasno.

Mila Milosavljević

---

Svaku grešku sebi oprostiti
Teme koje birate su sve samo ne lake. Šta mora da se dogodi oko Vas i u Vama da „presječete” i odlučite da pišete baš na tu temu?

– Bavim se temama koje se tiču većine djevojaka i žena. Možda su ljubav, sterilitet, homseksualnost, roditeljstvo, prevara, izdaja, depresija, strahovi, rastanci i razočaranja književnim kritičarima lake teme. Meni je važno da pišem koliko je tragično kada djevojka svoj život, kao da je tuđi, preda na korišćenje, onom koga voli. Važno mi je da kćerke upozorim da nikada ne smiju da dozvole da ih ljubav odvoji od ambicija, školovanja i karijere. Bitno mi je da one žene koje su sama ubijedim da iako nisu srećne što su same, moraju biti srećne što su slobodne.

Junakinja romana „Nikad nisam” kaže: „Srećna je ona žena koja sebi dozvoli da napravi grešku i velikodušno sebi prašta. Cijelog života ponavljam iste greške! I svaku ću opet sebi oprostiti!”; To je za naše žene koje i u Crnoj Gori i u Srbiji vaspitavaju da su ženstvene samo ako se stalno osjećaju krivima – veoma važno.